BukBoks

Goga je momak sa kojim već tri godine živim i prilično je dobar protivnik kada je reč o takmičenjima  u brzom čitanju. Ove godine smo putovali zajedno, ali je on po dolasku u zemlju knjiga, a zbog pravila igre,  odseo u hotelu van knjiškog sela. Kako su nam organizatori objasnili, došlo je do sitnih izmena a u vezi sa dosadašnjim pravilima igre. Bili smo zbunjeni ali smo prilično mirno prihvatili ovu, ne tako radosnu vest. Na osnovu člana šest novog pravilnika,  jedno od dvoje koji su u partnerskom odnosu (ili u braku), ne sme učestvovati u igri. Sudije su jednoglasno izglasale ovu promenu, navodeći da parovi u pauzama često znaju da razmenjuju poglede, upitno se osmehuju i jasno pokazuju da im partner nedostaje što ometa savršeno organizovano takmičenje gde su samci u ljubavnoj vezi sa knjigama koje dobiju na čitanje. Ne mogu da kažem da smo se iznenadili banalnošću njihovog objašnjenja ali nismo ni ostali ravnodušni. Kratko smo porazgovarali  i vrlo brzo odlučili da ću ja biti ta koja će se takmičiti. Goga  je znao koliko mi znači da doguram do polufinala. Poželeo mi je sreću i pružio svoj omiljeni obeleživač stranica, da ga imam kod sebe iako ga ne smem upotrebiti. Korišćenje nedozvoljenih predmeta odnosno onih koji nemaju žig glavnog kritičara je kažnjivo. Ako bi se desilo da kamera snimi obeleživač u mojim rukama, usledila bi momentalna  diskvalifikacija. 

Kada sam se rastala sa Gogom smestila sam se u svoju kuću i od tog trenutka maštala sam o nagradi, znala sam da na svog momka, neko vreme, neću pomisliti.

U selu je bilo tiho. Drvene kuće u kojima su po tri sobe za čitanje bile su raspoređene na širokoj livadi pored jezera. Na poljani poput onih figura u društvenim igrama,  preko trideset istovetnih objekata bilo je postavljeno u nekoliko redova. Kuće su imale  krovove od zelenog crepa i velike prozore pa je u toku dana prirodno svetlo bilo dovoljno da takmičari nesmetano čitaju. U sobama nije bilo ničega, osim fotelje i podne lampe koju bismo uključili po potrebi. Glomazni rukohvati i visok naslon na tapaciranoj stolici pružali su udobnost kakva je bila očekivana. Sijalica je bacala meko žuto svetlo, dovoljno jako da se može pod njim čitati. Ako bih  uzela šolju kafe i ponela sa sobom u “bukboks” kako su englezi nazivali sobe za takmičenje, ne bih imala na šta da je spustim, gde da je odložim. Kada bi se desilo da budem nepažljiva i sasvim nesvesno pođem nazad u blok za čitanje  (kako sam ja zvala sobe u kojima brzo čitamo) sa šoljom kafe  u ruci, češće bih stajala neko vreme pored podne lampe i tako navrnula sve iz nje, sasula u grlo čak i deo taloga. Stresla bih se onda kada shvatim da se zrnasti mulj sa dna zalepio za moje zube. Zavrtela bih glavom pa oblizala usne a potom praznu šolju spustila na pod.

U sva četiri ugla sobe nalaze se kamere, njih vidim jer treperi crvena lampica. Vešto je sakriveno još par sitnih sprava (u to sam potpuno sigurna) koje beleže ono što radimo, ali ne znam tačno gde. Ono što znam je da na monitorima u glavnoj prostoriji sudije prate naše ponašanje od trenutka kada uđemo u blok sve dok ne završimo sa čitanjem određenog  poglavlja. Ugledni kritičari ocenjuju način na koji držimo knjigu u rukama, da li nam je pogled uprt u pod dok razmišljamo ili podignute glave gledamo u plafon. Postoje glasine da nije dobro držati knjigu  otvorenu na kolenima  i tako čitati, pa je to jedna od stvari koju sam prilično dugo uvežbavala pre nego da dođem u knjiško selo.  Kako se odupreti želji da sklupčana na fotelji sa knjigom preko butina udišem  ispisane redove? To sam pitanje sebi postavljala u proteklih godinu dana; trenirala sam sebe čitajući mnogo knjiga sedeći za stolom. Bilo je dana kada sam buljila u knjigu ležeći na podu, ali tako nisam u potpunosti uživala čitajući. Ono što me je pokretalo i teralo da istrajem u toj dresuri mojih čitalačkih navika, bila je ideja da ću ove godine uspeti da dobacim do polufinala. 

Ubrzo sam upoznala  dvoje takmičara sa kojima sam delila spavaonu, kupatilo i čajnu kuhinju. Kata je došla iz Poljskog grada Gdanjsk i kako je imala plavu kosu meku poput mahovine činilo se da morsku klimu rodnog grada nosi u svakom čuperku na glavi. Na pauzama ispred kuće dok smo pili kafu ili čaj gledajući kako zelenkasto jezero svetluca na suncu, govorila bi o brodovima, Baltičkom moru i o tome kako ne voli Hitlera. Osim nje, u kući je bio takmičar koji je rođen u Harisburgu ali su mu roditelji poreklom iz Hrvatske. Na pauzama između čitanja je govorio kako nikada nije video Jadransko more, da mu nije jasno zašto se zove Kim, i zašto se, poput mene, preziva na “ić”.

 Pravila su bila sasvim jasna: takmičar koji pročita zadati odlomak u predviđenom roku i pored toga dobije više od 21 zvezdice kojima su sudije ocenjivale naše ponašanje; promenu položaja tela u toku čitanja , broj osmeha i uzdaha, količinu isplakanih suza, kao i koliko različitih  grimasa  napravimo dok čitamo poglavlje, prolazi u sledeći krug. Ostali takmičari odlaze iz knjiškog sela bez utešne nagrade. Uglavnom, Kim, Kata i ja bili smo trojka koja čita u kući broj 14. 

Bili smo složna tročlana ekipa. Namirisali smo da ćemo sve troje daleko dogurati ako budemo potisnuli one misli koje nas ometaju i odvraćaju nam pažnju. Tako je Kim rešio da ne pozove roditelje dok takmičenje ne privede kraju, Kata je odlučila da će ipak pušiti cigarete u pauzama iako je već neko vreme apstinirala, a ja sam znala da ne mogu preživeti nadmetanje bez da čujem Gogu jednom dnevno. Ipak, rešila sam da ne razmišljam suviše, već da se samo redovno informišem o tome kako mu je u hotelu i da li kvalitetno provodi svoje vreme.

Čitali smo deo po deo, trudeći se da zadivimo sudije svakim svojim pokretom, osmehom, čak smo se i namerno vrpoljili onako kako smo načuli da je dobro, jer ostavlja utisak istinskog uživanja i duboke povezanosti sa radnjom i likovima. Kako je vreme odmicalo bila sam sve više uznemirena. U poslednjem krugu pre samog finala Kim je ipak otišao iz sela a Kata i ja smo nastavile sa igrom. Druge čitače skoro da nismo sretale jer se nismo preterano kretale. Kratke pauze ispred kuće i sasvim retke šetnje pored jezera bile su jedina razonoda i predah. Pre nego da  započnemo polufinalno čitanje, sedele smo neko vreme na obali, čija je površina bila prekrivena zelenom travom koja je na moment delovala sasvim nestvarno, činila se jestivom jer me je podsećala na dekorisane torte obojenim šlagom koje je majka često pravila za moj rođendan. Noge su nam bile umočene u tirkiznu vodu koja je bila mlaka. Nas dve smo znale da će jedna otići kući dok će druga biti u prilici da osvoji  prestižnu nagradu ukoliko se kvalifikuje i lansira sebe u finale. Izvukla sam  bose noge iz jezera i obrisala ih unutrašnjom stranom dukserice koja mi nije bila potrebna jer je dan bio vruć i sparan. Rekla sam Kati da ću otići da nazovem Gogu pre nego da krenem sa čitanjem. Imala sam dovoljno vremena da otrčim do govornice i okrenem broj recepcije hotela. Javila se muška osoba sa tvrdim naglaskom, i zamolila me da sačekam dok ne uspostavi vezu. Kada se javio na telefon bio je uplašen, a ja zbunjena jer nisam znala kako da zaustavim lavinu  reči koja je navirala iz njegovih usta,  pri tom ga nisam najbolje razumela.

“Pljunuo mi je u usta smrad”, ponavljao je, a ja sam ga molila da mi objasni.

“Potpuno su ludi, ovo nije normalan svet, nema spoljašnosti, samo ovaj mrtvi hotel u kome sam zarobljen sa njima.” Bila sam ubeđena da se samo šali i uporno sam govorila da ne izmišlja i da nije vreme za bezvezne razgovore.  Prekidala sam ga u pola rečenice i objašnjavala kako je jezero prelepo, kako me trava moli da je strpam u usta ali da to ipak neću uraditi i da mi malo fali da osvojim bar deo nagrade. “Moramo otići odavde, moramo se vratiti nazad, ti vidiš ono što je izvan, pronađi put do ovog usranog hotela, ja sam napušten.” Nisam mogla da upropastim sve što je do sada učinjeno, pa sam se držala onog što sam odlučila. Na početku sam rasčistila sa sobom da neću dodatno razmišljati i rekla sam mu da prestane sa neslanim šalama, da  drži palčeve da istrajem još malo. Spustila sam slušalicu i vratila se u blok za čitanje da što uverljivije vodim ljubav sa poslednjim odlomcima iz knjiga koji me ni malo nisu interesovali. Jedna jedina stvar mi je bila važna; da osvojim kupon kojim ću moći da pazarim određen broj sati, koje mogu upotrebiti samo u svrhu slobodnog vremena, onog vremena koje ću provesti kako želim. Glavna nagrada je podrazumevala da to dodatno vreme koje organizacija poklanja bude jednako onom vremenu koje smo već na ovom svetu proživeli, dok su polufinalisti dobijali upola manje. “Zadovoljiću se i polovinom“, pomislila sam i bacila se na posao.

U ovom delu takmičenja obično se čitanje oduži do kasno u noć, i tada, kako pravila nalažu ne izlazimo iz bukboksa sve dok ne svane jutro. Dakle, bez obzira što smo i završili sa zadatim poglavljem, morali smo da ostanemo da dremamo na fotelji ili da zaspimo opruženi na podu jer su sudije strogo zabranile izlazak van sobe za čitanje, u toku noći. Pravila su pravila, i na samom početku smo potpisali papire na kojima su uslovi jasni a mi smo, ostavljajući svoj paraf pri dnu  na njih pristali. Pokušavala sam da odspavam tako što sam glavu oslanjala na šaku a ruku savila u laktu i priljubila je uz rukohvat fotelje. Želela sam da što pre svane i da se konačno saznam da li imam samo polovinu svog životnog veka na poklon ili ću uspeti da osvojim sve, svih trideset godina, oko 263000 sati. Kako god bi se namestila, nešto me je žuljalo, listala sam knjigu, češkala se iza uveta ivicom žigosanog bukmarkera (Gogin sam držala u džepu blizu srca), lupkala noktima o metalnu lampu. U jednom trenutku sam rešila da izađem napolje, želela sam da zagrlim Gogu. Taj sirov, skoro životinjski nagon bio je jači od pravila igre, izašla sam kroz vrata i u tom trenutku predala meč.

Počela sam da vrištim kada sam ugledala gomilu pacova kako sede pored jezera, šetaju oko kuća i skiče, mašući dugačkim tvrdim repovima. Nisu se obazirali, nisu me primećivali, ja sam prestravljena pokušala da ih zaobiđem. Pored nekih sam prošla toliko blizu da su me svojim njuškama omirisali, a svojim jezivim očima skenirali. U rukama sam držala knjigu a na nogama sam imala sobne papuče koje su mi u nekom trenutku prosto ispale pa sam nastavila da, prekačući bele štakore,  bosih nogu trčim u nepoznatom pravcu. Dozivala sam Gogu, vikala sam, plakala, izgovarala reči nepovezano, ali je suština bila u tome da me ne ostavlja samu jer ću sigurno umreti, onda bi sve to presekla zavijanjem gde kroz jecaje izgovaram njegovo ime. “GOGOOOO” to čudno, muško ime razlivalo se po učmalom mraku.

U jednom trenutku sam skočila iz kreveta oznojena, usta su mi bila suva a Goga me je sanjiv držao pod ruku i milovao po kosi. Pogledala sam u njega izbezumljena pa sam se otkrila da vidim da li su oko mene zli pacovi koji šetaju noću dok umorni takmičari iskrivljeni spavaju u modernim foteljama. Nije ih bilo, sve se činilo normalno i obično. Jedan čudan, ružan i smrdljiv san, pomislila sam a onda je Goga pomerio svoj jastuk u stranu i nastavio da spava. Ispod njegove glave je virio obeleživač stranica sa poznatim žigom. Ukočena od straha rešila sam da ga dotaknem ali sam se predomislila, pa sam  napravila  sebi vreo čaj koji ću prosuti po butinama kako bih prekinula košmar i saznala, hoću li se opeći?

Zdravo, ja sam Nataša.
Struka: Biolog
Omiljeni insekt: Buba penušavka
Omiljena biljka: Sve :)
Priroda je čovekov najbolji prijatelj, procvetali bi i ljudi kada bi prema njoj bili drugarski naklonjeni.
Nadam se da ćete uživati u mojim, autorskim tekstovima, kao i u citiranim delima velikih autora. Kome se svidi kako pišem, samo ga klik deli od moje knjige.
Poruči

Pričomat

10/04/2022

BukBoks

23/03/2022

Ustajali strah

08/03/2022
1 2 3 15
info@natasailic.rs
Niš, 18000
© Copyright 2024