Beg

U tramvaju je bilo bučno. Kontrolor se probijao kroz jedva primetne prostore između ljudi koji su zbijeni stajali jedni do drugih i disali glasno, boreći se za vazduh. Bilo je toplo, letnja vreva u ostarelom električnom vozilu koje se kreće po šinama davila je smisao slobode stežući sve jače svojim kricima prazan prostor koji je bio skoro nevidljiv. Ljudi su u rukama nosili žedno voće i povrće sa pijace. Ono je dremalo  mirno, onako sparušeno i beživotno. Plastične kese su bile prepune učmalog zelenila i šuštale su praveći jezivu buku. Jedan starac je istresao nos među prste pa ih obrisao o zadnji džep pantalona, onda uhvatio metalnu šipku pripremajući se da izađe na sledećoj stanici. Njegova ljigava, zelena telesna tečnost ostala je (i ako nevidljiva) kao podsetnik da su potrebni vekovi da se kultivišemo.

Sedela je na sedištu odmah iza vozača i grlila svoju crnu torbu koja se podešavala po potrebi (imala je ulogu ranca ukoliko se kaiševi drugačije nameste). Posmatrala je svoje šake koje su bile suve, a koža na njima umorna i bleda. Nije se moglo pretpostaviti da je u četvrtoj deceniji života kada bi sudili prema njenom licu. Lepa, tajanstvena, pomalo neobična, krila je svežanj iskrene sreće u očima, koji je sebično čuvala za svog muža i decu. Kosa joj je bila svetlija leti nego u jesen ili zimu. Posle dužeg izlaganja suncu postajala bi zlatkasta, kao dekorativno suvo cveće od koga se prave osmomartovske ikebane. Izvadila je tubu od 30ml iz tašne i namazala kremom svoje šake. Prislonila ih na obraze i prekrila nos (pritom i polovinu lica) kako bi udahnula ono mirisno, istina, veštačko i iskrivljeno ali joj je prijalo da na trenutak u nozdrvama oživi nešto sem znoja i plesnivog vazduha u tramvaju koji mili po svojoj ustaljenoj trasi.

Mislila je o nelagodi. Prevrtala je po glavi sve što je njoj lično moglo izazvati osećaj teskobe, uneti nemir ili probuditi zebnju.

  • Ne znam kada sam poslednji put bila u stanju da produžim posle posla na kafu sa prjateljicom. Pomisao na takvo nešto sama po sebi je nelagodna. Zašto je to tako, da li sam previše osetljiva, umorna, ili sam možda ostarila.

Tramvaj se zaustavio i izašlo je više ljudi nego što ih je ušlo u vonjavi zatvoreni prostor koji je podsećao na štalu. Smenjivao se miris strukova praziluka koji su virili iz plavih, zelenih, čak i crvenih treger kesa, sa mirisom oznojenog pazuha i  velikih, znojavih grudi punačkih žena koje su oklopljene sintetičkim tunikama.

  • Gužvu u saobraćaju kada putujem ujutru na posao doživljavam kao odlazak kod zubara. Znam da neće nužno boleti, ali ne znam koliki je kvar u pitanju, koje će instrumente stomatolog koristiti. Ja ne mogu da pretpostavim koliko će ljudi prodefilovati tramvajem dok uredno sedim od prve do poslednje stanice moje linije i putujem od kuće do posla. Moguće je da će pored mene sesti čovek koji će ćutati, takva jutra su najbolja. Crna tačkica, minijaturni karijes, očisti se za tren, nema manevara koji bi otežali proces popravke zuba. Kroz pola sata mogu izaći iz ordinacije. Postoje jutra kada je moj saputnik iz tramvaja željan razgovora, pun predrasuda, očajan, ljut a najviše dosadan i nezanimljiv. Tada poželim da posedujem neki vid anestezije, da je ubrizgam u vrat i ne osećam ništa dok traje „intervencija“. Veliki kvar je ozbiljan poduhvat, leči se, tretira, vadi živac i jedva sačuva zub. Izmučena sam posle takvih poseta zubaru. Uvek kažem da se neko vreme neću vraćati u ordinaciju osim ako baš ne moram.

Danas pored nje sedi dečak, star tri, najviše četiri godine. Nogama ne može da dotakne pod, zavidi mu, jer joj se čini da on prostor u tramvaju doživljava drugačije od nje. Njegova majka stoji pored i sa visine ga posmatra dok bezbrižno gleda kroz prozor u mostove koje prelaze, u semafore na kojima čekaju, gubeći po koji minut, dragocen i skup.

  • Ne volim kada su mi stopala ulepljena sitnim, skoro nevidljivim peskom. Ne mogu lako da ga se otarasim. Više puta u toku dana odlazim do tuša pored drvene kabine za presvlačenje i ispiram pažljivo pesak sa svojih nogu. Osetim olakšanje kada su mi stopala mokra i čista. Ta sitna borba koju vodim sa sobom svaki put kada sam na plaži nije dovoljna da upropasti moje letovanje ili trajno ošteti i osakati jedan mali deo mog života, ali je dovoljno su mi nožni prsti posipani peskom pa da osetim teskobu u grudima. Tako je i sa ovim velikim, prljavim gradom. Želim da ga se otarasim, da stresem prašinu koja me obavija, da sperem smrad koji se proteže od korena moje kose preko mene cele.

Tramvaj se zaustavio i na prednja vrata je ušla mlada žena, sa sladoledom u ruci i velikim bežičnim slušalicama na glavi. Ponašala se kao da niko od putnika  ne postoji. Pevala je glasno, a u pauzama dok je kašičicom stavljala u usta delove poluotopljenog sladoleda iz kartonske činije, mahala je glavom ritmično, i čim bi progutala nastavljala bi sa pesmom.

  • Buka je sastavni deo mog života, moje dece i mog supruga. Dvorište kuće u kojoj stanujemo delimo sa još jednom porodicom . Njihova deca ne  odlaze u razumno vreme na spavanje. Budni su do kasno u noć. Često ih opominjemo da budu tiši kada ostanu da igraju žmurke napolju. Nikada nas zaista ne  čuju, bar tako smatram jer nikada nisu uslišili naše molbe. Na svakom koraku je neophodno skretati ljudima pažnju da budu učitivi, obazrivi i da vode računa o tuđim potrebama. To me umara. Nisam  u miru sa sobom. Uzrujana sam što se i dalje vrtim u krug i ne uspevam da nađem rešenje. Još dve stanice i izaći ću iz ovog pakla.

Kada se tramvaj zaustavio na poslednjoj stanici ustala je, preobrazila torbu u ranac i stavila ga na leđa, Ruke su joj bile slobodne kako bi ponela ono neophodno iz prodavnice. Iz torbe je izvukla ceger dok je kasirka naplaćivala artikle, pogledala je u njenu platnenu torbu i začudila se, zašto je nosi sa sobom kada ima kesa koliko hoće, ako je do para neće joj naplatiti. Izašla je iz radnje i užurbano koračala ka kući, znala je da će jedino u svom domu pronaći razumevanje i sklad. Koračajući ka kući razmišljala je o neopravdanom  strahu od promene, strahu od pokušaja da nešto novo pokrene, da nešto dobro preduzme.

  • Svesna sam da neću još dugo izrdržati, proganja me misao da sebe neću ubediti, da nikada neću uspeti da napravim plan koji će biti tajna operacija, u kojoj protivnik bude nadigran , u kojoj moje želje pobeđuju. Moraću da napravim srećku po svojoj meri. Izabraću ljubav i mir, spokoj i užitak, svežinu i radost i sakriti u odvojena polja. Okušaću sreću, biće dobro šta god da ogrebem.

Zdravo, ja sam Nataša.
Struka: Biolog
Omiljeni insekt: Buba penušavka
Omiljena biljka: Sve :)
Priroda je čovekov najbolji prijatelj, procvetali bi i ljudi kada bi prema njoj bili drugarski naklonjeni.
Nadam se da ćete uživati u mojim, autorskim tekstovima, kao i u citiranim delima velikih autora. Kome se svidi kako pišem, samo ga klik deli od moje knjige.
Poruči

Pričomat

10/04/2022

BukBoks

23/03/2022

Ustajali strah

08/03/2022
1 2 3 15
info@natasailic.rs
Niš, 18000
© Copyright 2024