“Došli su decembarski dani, oni sivi dani pred kraj godine, kad samci ljudi otkazuju pozive za večere i rone sve dublje u svoju nepodnošljivu samoću, kao u hladnu vodu ili strašnu šumu, nadajući se da će je tako, ako joj se potpuno predaju, što pre pregaziti, i spasiti se i izaći na neku radosnu čistinu....”
“…Ah, kada bi leći bilo isto što i zaspati, život ne bi bio ovo što jeste: smrt bez mirisa i izvesnosti. Dalji i nedostižniji od najvećeg blaga i najsmelijeg svetskog rekorda, san je ležao negde u daljini, okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom. Zaspati, spavati snom bez snova, mrtvim snom u kome nema ni kofera, ni plača, ni ženske kose, ni žena, stvarnih ni avetinjskih...”
“...Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve rešava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena.”
Jelena, žena koje nema, Ivo Andrić.
“...Ljubav kod antičkih Grka nije bila samo jedna čovekova strast, nego i jedna naučna doktrina. I pre i posle Platona, o ljubavi su pisane učene knjige. Već Hesoid kaže da je ljubav najstarije božanstvo, duša i tvorac sveta: zato i nije čudno što su stari Grci dizali oltare ljubavi. Samo se ljubavi i ženi može pripisati stvaranje starog grčkog društva. Ono što u životu grubi čovek naziva dobrim i rđavim, žena zove lepim i ružnim, i često puta je razlika samo u rečima. Stari Grci su govorili da ljubav odvodi države u sreću, a sveštene tebanske legije u slavu. Kod žene je urođen instinkt protiv grubosti i divljaštva. Žene su unele više blagosti i uglađenosti među ljude, nego svi moralisti ovog sveta...”
“...Čovek se zaljubi gledajući ženu, a žena se najčešće zaljubi slušajući čoveka. Prema tome bi čovek bio više telesan, a žena više duhovna. Međutim, čovek ne osvaja ženu dubinom svojih reči, koliko načinom svog govora, bojom svog glasa, zavođačkim elementima svoje konverzacije. Ali se ipak samo kroz telo ide u dušu, nema ljubavi koja nije spolna. Ljubav koja nije spolna, može postojati samo među nedovoljno spolnim i fizički slabim, ali ne među naročito čednim i naročito idealnim...”
Blago Cara Radovana, O ljubavi, Jovan Dučić.