Predlog

U čituljama nije bilo poznatih lica, sportski dodatak nije krio informacije o istorijskog pobedi naših reprezentativaca,  ipak naznačili su da će vreme biti promenljivo, kišovito i nestabilno. U današnjim novinama nema ni jedne jedine vesti koja ubrzava rad mog srca, kao što se dešava kod  motornog vozila prilikom  šaltanja iz niže u višu brzinu. Ustao sam i otišao do toaleta a u povratku, na šanku, platio svoj račun.

“Znam da ću i dalje očekivati iznenadne susrete sa tobom i sanjaću da će doći dan kada ćeš mi najzad prići.”

Pisalo je na cedulji ostavljenoj pored prazne šolje na stolu gde sam maločas čitao dvenu štampu i popio svoju kafu, sa kajmakom i gustim talogom na dnu, onakvu kakvu volim. Neko je ostavio poruku na belom parčetu papira, napisanu rukom, bez potpisa. Do stola sam se vratio kako bih uzeo svoj upaljač. Osvrnuo sam se oko sebe, pogledao u lice čoveka koji je čitao novine i srkao svoj čaj. Izgledao je sasvim nevino, pa sam bez da ga išta pitam stavio cedulju u džep i izašao iz kafea.

Napolju je duvao vetar. Drveće je bilo nago, a svoje haljine od lišća skidalo je postepeno danima unazad. Sada kada će dobiti nove, bele odore bez stida se šepurilo golo pred udarom vetra. Zakopčao sam svoju zelenu vetrovku do grla i tanak šal privezao preko kragne, čvrsto stegao da mi hladnoća ne diše za vratom. Koračao sam ujednačeno vlažnim ulicama i jedva uspevao da gledam ispred sebe. Oči su me pekle od nevidljive prašine koja se lepila za beonjače a lice mi je bridelo. Bilo je vlažno, natopljeno kapima kiše koja rominja. Vetar je šibao moje telo kao epski junak svog neprijatelja buzdovanom. Dok sam se trudio da održim ritam i krećem se brzinom na granici između pešačenja i trčanja, nečija ruka se našla na mom ramenu. Iznenađen i pomalo iznerviran stao sam i pogledao iza sebe. Žena u kaputu od velura boje pšenice sa trakom na glavi koja prekriva uši, u istoj nijansi kao i njen karmin na usnama, zagasito smeđ, gledala me znatiželjno.

  • Izvolite, recite?

Nije se pomerala. Držala je ruke u džepovima kaputa dopuštajući vetru da šamara njene obraze a kiši je ostavljala prostor da kvasi njen, već mokar kaput, i sitna stopala obuvena u plitke crvene cipele sa malom štiklom. Ponovio sam:

  • “Gospođice, da li je sve u redu?”
  • Odgovorila je žustro.

Izvukla je iz džepa zgužvanu kovertu i rukom je malo ispravila. Pružila mi je pismo i rekla: Pročitaj!

  • Sada?
  • Da, sada.
  • Na kiši, po ovom olujnom vetru?
  • Požuri, molim te. Papir će se nakvasiti, mastilo će se razmazati a onda će sve biti izgubljeno.

Glas joj je bio mekan, mio, nedovoljno grub da bi je svojim tonom uvrstio u svet odraslih. Gledala je u mene pohotno, iskreno je želela da pročitam šta su slova na papiru naslikala. Ja sam, nemajući kud, otvorio koverat i nakašljao se pre prve rečenice. Želeo sam da je pitam “Ko si ti ustvari” ali sam se predomislio shvativši da bih je time, možda, uvredio.

“Ti, dželatu koji daviš moje srce iz časa u čas. “

Naježio sam se i iz  stanja poptune bezbrižnosti prešao u stanje totalne nemoći. Šta je ova mlada žena želela od mene? Kao da je pročitala moje misli rekla je: Nastavi.

“Ovo pismo ne smeš da zgužvaš, zdrobiš u ruci i baciš tek tako. Neko će ga možda pronaći, sasvim slučajno, pročitati ove redove a ja to ne bih podnela. Sve napisano je upućeno tebi, jedino tebi. Kroz mračne ulice bih uveče hodala sama, nijedna moja prijateljica nije želela da sa mnom uhodi gordog čoveka koji, verujem, i ne zna da postojim. Izlazila bih iz kuće samo zbog tebe, a ti se često, tamo gde te čekam, nisi ni pojavljivao. Srce se uzbudi kada ugleda zelenu vetrovku u daljini, i ako je često tvoja ruka bila prebačena preko ramena neke druge, zaljubljene žene. Kakvim te sve imenima nisam nazivala, a ti bi mi se neznajući, blago nasmešio. Uvek bi se stvorio onde gde sam ja, kada ne treba, kada na trenutak zaboravim da postojiš, pa se nasmejem životu kao najboljem prijatelju. Od nekud, iznenada, prošao bi kroz buket ljudi koji su poput sveća raskošno lepi, procvetali, jedni do drugih zbijeni i povezani tankom ukrasnom trakom. Krasila ih je sreća, osmeh kojim su plenili i osvajali. Ti si, razumljivo, bio jedan od njih. Noću bih sanjala da mi setno šapućeš “ti si moja, samo moja i ja te volim”. Ujutru bih se budila sa ukusom mržnje u ustima, sa oblakom sumnje iznad glave i ubeđivala bih sebe da si surov, okrutan prema detinjastoj ljubavi, za koju ti moram reći. “

Zaustavio sam se. Hukanje vetra je zanemelo, kišnih kapi više nije bilo. Ona je stajala kao kip ukorenjena u beton na mestu gde je svojim sićušnim stopalima prvobitno zgazila. Knedla u grlu je bila uporna ali sam je nekako savladao. Okvasio sam usta sopstvenom pljuvačkom i nastavio da čitam.

“Istina je  da sam užasno radoznala. O tebi mislim neprestano, i pitam se hoće li Don Žuan ostaviti svoju uglađenu damu sa kojom danima šeta kroz grad? Da li ćeš posumnjati u sebe, divni čoveče? Prihvatiću stvarnost jedino ako vidim da si potpuno siguran u svoju senku. I…da li je njena ta, koja će uz crni odraz pod uličnom svetiljkom, čamiti kraj tebe?”

Na kraju pri dnu, brojevima je bio ispisan datum.

  • Trebalo je hrabrosti, za ovo, zaista. Rekao sam glasom koji podrhtava. Sklopio sam pismo na pola i vratio u koverat, zatim sam ga stavio u džep, pored one ceduljice iz kafea.

Prišao sam joj pažljivo i uhvatio za ruku kojom je sramežljivo brisala suze. Bez obzira na hladnoću koja je obitavala oko nas, šaka joj je bila topla i vlažna. Drugom rukom sam je zagrlio pažljivo i nežno. Imao sam utisak da grlim savršeno složenu kulu od karata , koja bi se jednim naglim pokretom mogla raspasti.

  • Hajdemo negde da ugrejemo kosti, negde gde je toplo. Predložio sam.
  • Coffea Arabica

Kafa potiče iz Južne Etiopije, a najveće količine se proizvode u Brazilu. Kvalitet kafe se ogleda prema karakteristikama i starosti njenog zrna. Što su zrna tvrđa, teško se mogu slomiti ili pregrizati i ako su uniformisana (podjednake veličine i iste boje) to je kafa bolja. Kafa senzitiviše centralni nervni sistem, ona je kofeinska droga (nepržena kafa ima do 2% kofeina) i koriti se kao napitak koji vraća energiju, i „diže” nas onda kada klonemo duhom.

Zdravo, ja sam Nataša.
Struka: Biolog
Omiljeni insekt: Buba penušavka
Omiljena biljka: Sve :)
Priroda je čovekov najbolji prijatelj, procvetali bi i ljudi kada bi prema njoj bili drugarski naklonjeni.
Nadam se da ćete uživati u mojim, autorskim tekstovima, kao i u citiranim delima velikih autora. Kome se svidi kako pišem, samo ga klik deli od moje knjige.
Poruči

Pričomat

10/04/2022

BukBoks

23/03/2022

Ustajali strah

08/03/2022
1 2 3 15
info@natasailic.rs
Niš, 18000
© Copyright 2024