Haruki Murakami, citati.

“…Vodili smo ljubav na kauču. Kada sam se licem približio komadu stilskog nameštaja koji sam kupio u antikvarnici, osjetio sam miris nekih davnih vremena, Njeno gipko tijelo savršeno se stapalo s tim mirisom. Osjećaj je bio nježan i topao kao neka daleka, nejasna uspomena. Sklonio sam joj kosu sa potiljka, i poljubio je u uho. Zemlja se zatresla. Vrijeme je strujalo kao nježni vjetrić...“

“…Izašli smo iz voza kada je već bilo popodne. Stao sam na peron, protegao se i duboko udahnuo. Zrak je bio toliko svjež da su mi se od njega nadimala pluća. Sunce je prijatno grijalo, iako je temperatura bila tri ili četiri stepena niža nego u Saporu. Uz prugu je bilo nekoliko starih skladišta od cigala, a u blizini se uzdizala gomila željezničkih pragova, pocrnjelih i mokrih od kiše koja je padala prethodne noći. Kada je voz produžio peron je sasvim opustio. Vidjele su se jedino kadifice koje su se povijale na sviježem vjetru. Gledajući sa perona bio je to tipičan japanski provincijski gradić. Vidjela se nevelika robna kuća, glavna ulica prepuna dućana s natpisima, autobuska stanica i turistička agencija. Činilo se da nema ničeg zanimljivog...“

Haruki Murakami, “Lov na divlju ovcu”,  TKD Šahinpašić, 2011.

“…Bila je to doslovno istina. Išla sam kroz život u snu. Moje tjelo nije imalo više osjećaja nego tjelo utopljenika. Samo moje postojanje, moj život u svjetu, izgledalo je kao halucinacija. Snažan vjetar bi me natjerao da mislim kako će mi tjelo biti otpuhano na kraj zemlje, do neke zemlje koju nikad nisam vidjela i o kojoj nikad nisam čula, gde će se moj um i tjelo zauvek odvojiti. Čvrsto se drži, rekla bih sebi, ali nije bilo ništa za što bih se mogla držati...“ (Spavanje)

“…TV ljudi su malo manji od vas ili mene. Ne očito manji, malo manji. Oko, recimo 20 ili 30 %. Svaki dio njihovog tjela je proporcionalno manji. Stoga bi radije nego „mali” terminoločki tačniji izraz mogao biti “reducirani”. Ustvari, ako negde vidite TV ljude, možda u početku nećete opaziti da su mali. Ali čak i ako ne opazite, vjerovatno će vas iznenaditi kao nešto neuobičajeno. Neodređeno, možda. Sigurno ćete pomisliti da je nešto čudno i onda ćete još jednom pogledati. Na prvi pogled na njima je nešto neprirodno, ali to je ono što je neprirodno. Njihova malenost je potpun o drugčija od malenosti djece ili patuljaka. Kad vidimo djecu mi osećamo da su mala, ali taj osjećaj prepoznavanja uglavnom dolazi iz neproporcionalne nezgrapnosti njihovih tjela...“ (TV ljudi)

“…”Jedna od stvari koje volim u boksu jest dubina. To je ono što me ščepalo. U poređenju s tim, udaranje i dobijanje udaraca nije neka velika stvar. To je samo rezultat. Isto je i s pobjedom  i porazom. Ako možeš dospjeti do dna dubine, nije važno ako gubiš-ništa te ne može povrijediti.  U ostalom, niko ne može pobjeđivati u svemu. Neko treba i da izgubi. Važno je dostići dubinu toga. To je-barem meni-boks. Kad sam u ringu osjećam se kao da sam u dnu duboke, duboke jame. Tako daleko unutra ne mogu vidjeti nikog, i niko ne može vidjeti mene. Dolje u tami vodi se bitka. Sasvim sam. Ali ne tužno sam“  objašnjavao je Ozawa. “Ima raznih vrsta usamljenosti. Postoji tragična usamljenost koja ti kida živce od boli. Zatim usamljenost koja uopće nije takva, mada da bi dospio do te tačke moraš se ograničiti. Ako se potrudiš dobićeš ono što si uložio. I to sam naučio od boksa. ..” (Tišina)

 Haruki Murakami, “I slon isčeznu i druge priče“, Šahinpašić 2014.